Na drugom katu općinske zgrade dočekali su nas načelnik Općine Pićan, g. Ivan Franković, i  g. Anton Bažon, nekadašnji djelatnik općine. Smjestili su nas za stol općinske vijećnice i dijalog je krenuo nekako spontano, kao da smo kod susjeda kod kojeg do sada nismo bili.

         Bilo je zanimljivo opaziti, da ista namjera, isti cilj, pa čak i ista pitanja, s kojima smo se uputili u Općinu Pićan nije imala za posljedicu istovjetnost odgovora i ugođaja kao na razgovoru u Općini Kršan. Ovoga puta, bilo nas je manje, ukupno devetoro, što je doprinijelo spontanom tijeku dijaloga između svih uključenih sudionika. Tko zna, možda je tom nekom gotovo kućnom ozračju, doprinijela i činjenica da su svi gosti-učenici ovog puta bili upravo učenici iz općine Pićan.

        Na samom početku zahvalili smo načelniku na dosadašnjem ulaganju u obrazovanje i rad naše škole, te mu uručili prigodnu zahvalnicu. Zahvalili smo na financiranju kotizacije i smještaja dvjema učenicima na Novigradskom proljeću, tjednoj radionici kreativnog i umjetničkog stvaralaštva za probrane učenike iz čitave Hrvatske, te na pomoći roditeljima osmaša u plaćanju dijela cijene četverodnevne ekskurzije.

           A tada smo se pohvalili našim uspjesima, kako bi Općina znala da ulaganje u školu uvijek daje rezultate koji se očituju u uspjehu učenika, a kao materijalni trag ostavili smo list papira obostrano ispunjen imenima naših učenika koji su sudjelovali na županijskim razinama natjecanja i imenima mentora. Načelnik je rado primio ovaj „dokaz o uspjehu učenika“ i prišapnuo nam da Općina Pićan želi ohrabriti ovakva postignuća, ne samo riječju, nego i nagradom u nekom budućem prigodnom trenutku, možda na Dan općine Pićan, tj. blagdan Sv. Roka.

       Razgovor je tekao, ponekad spontano, ponekad čitajući pripremljena pitanja… Saznali smo mnogo, čuli ponovno niz ozbiljnih termina i rečeničnih izraza koje bi bilo teško razumjeti bez pojašnjenja koja nam je pružio g. Bažon, jer te teme i termini nadilaze svakodnevno iskustvo i promišljanje učenika. Bile su to teme kao „komunalna infrastruktura“, „podizanje standarda“, „strategija razvoja“, „stranke“, „socijalna osjetljivost“, „menadžment“, „samouprava“, „referendum“ , „vodovodna mreža“, „natječaj“…

          Čudili smo se kako općinske investicije podrazumijevaju ulaganja mnogo novca, spomenuti su milijunski iznosi kad se radi o ozbiljnim projektima i nismo mogli, a da ne ostanemo zatečeni, jer se radi o iznosima, koji daleko nadilaze novčane iznose na koje smo navikli čuti u našim obiteljima, i shvatili smo da su u stvari sve teme na razini općina mnogo veće od onih koje su aktualne na razini jedne obitelji, u tom nekom organizacijskom smislu. Općine rješavaju pitanja koja se tiču ukupne zajednice, a obitelj se bavi vlastitom egzistencijom i vlastitim standardom. Bili smo pomalo začuđeni da često tako mnogo novca može ostati nevidljivo, npr. ako je uloženo u nešto, kao što je to vodovodna mreža, koja se nalazi ispod zemlje. Za razliku od toga, neke se investicije i te kako vide, npr. ulaganje u popločavanje i uređenje starog Pićna, koje je naš Pićan učinilo simpatičnim i lijepim istarskim mjestašcem.

        Saznali smo da g. Franković i g. Bažon poštuju svoju općinu, svjesni su njezinih potencijala, kao što su geografska raznolikost i plodno zemljište. Upravo dok smo razgovarali o potencijalima pićanštine svi smo se upitali, koje zanimljivosti poznajemo u svom mjestu stanovanja koje bi vrijedilo približiti turistima ili posjetiteljima u prolazu. Sjetili smo se slapa u Floričićima, pićanske panorame, rudarskog okna u Tupljaku i drugih zanimljivih datosti.

          Svaka općina ima obavezu promišljati o svom razvoju, a svoje ideje i vizije zapisuju u formi dokumenta koji se zove „Strategija razvoja“. Saznali smo da su prioritetna područja koja Općina Pićan želi razvijati poljoprivreda, turizam i malo poduzetništvo.

          Zbog obaveza je g. Franković  ranije otišao, poželjevši nam nove uspjehe, i ostavio nas u dobrom društvu s g. Bažonom. Nastavili smo razgovor o konkretnim djelatnostima unutar općine, o opsežnosti poslova, o zakonskim okvirima, o brojnosti zaposlenih u općinama koja varira od općine do općine s obzirom na raspoloživa sredstva kojima općine raspolažu; pričali smo o načinima biranja načelnika, o tome čime se bave pročelnici i kako se postaje pročelnik, i što je to „jedinstveni upravni odjel“ za razliku od specijaliziranih odjela za npr. turizam, koje također postoje u nekim općinama.

          Naravno da smo se dotakli i za školu aktualnih tema, poput budućnosti malih područnih škola,  promišljali smo o Područnoj školi u Tupljaku, koja osvaja svojim ugođajem i u koju je mnogo uloženo, a kojoj prijeti scenarij gašenja ukoliko ne bude zainteresiranih učenika koji bi je htjeli učiniti svojom školom. Razgovarali smo o tome što je potrebno da bi neka škola bila živa, je li to njezina ljepota i opremljenost ili je to praktičnost u prijevozu, ili je to nešto drugo, npr. faktor „gdje idu prijatelji tamo idem i ja“. Naglasili smo potrebu naše škole i učenika za sportskom dvoranom, i pitali se kako Općina Pićan može pomoći u realizaciji, budući da je 60% svih učenika naše škole „s pićonštine“. Čuli smo o studentskim stipendijama i kriterijima za dodjelu istih, te o obavezi da se stipendija vraća ukoliko student uslijed nemara i neodgovornosti odustane od studiranja.

          Bilo nam je drago čuti i osjetiti da je ljudima koji rade u Općini Pićan stalo do ovih aktualnih tema, da su spremni uključiti se u podizanje standarda u našoj školi, i u očuvanje školskih objekata.

          I ovog puta, osim upoznavanja s različitim segmentima života Općine Pićan, ponijeli smo sa sobom niz lijepih i korisnih osobnih poruka, a najdraža nam je sljedeća poruka:

      „Koliko god bili okruženi različitim mišljenjima, svjetonazorima, društvenim pritiscima, medijskim porukama jakih institucija… od neprocjenjive je važnosti uvijek osluškivati vlastiti stav, i razmišljati svojom glavom!“

           Naime, naivnim i nekritičkim slijeđenjem najglasnijih, ponekad možemo i nehotice podržavati nešto ili nekog tko može imati destruktivan utjecaj i tko ne zaslužuje naše povjerenje, i s kim ili čim se u stvari ne slažemo.

             Upravo nas je ova poruka u vijećnici navela na zapažanje da su danas ipak neke stvari drugačije negoli je to bilo nekad. Nekad se učenike nije pitalo za mišljenje, nije postojalo Vijeće učenika koje je moglo ukazati na probleme s kojima se susreću u školovanju i dati svoje ideje za poboljšanje školske svakodnevice. Nekada, kad smo mi veliki bili mali, nisu nas pitali što bismo htjeli da nam u školi bude ugodnije i sigurno nas nisu vodili u „jedinicu lokalne samouprave“, niti nas je itko pripremao na vještine menadžerstva, organizacije i građanske inicijative. Očekivalo da ne propitkujemo svoju ulogu koja nam je dodijeljena, uči i ne diraj u ono što nije tvoj posao.

            Danas se, zaključili smo, nalazimo na nekom drugačijem, naprednijem mjestu.

            Poštovani načelniče, g. Frankoviću; i poštovani g. Bažon, hvala vam na vremenu, posvećenosti i ugodnom razgovoru. I mi vama želimo uspješan rad na podizanju standarda  svih stanovnika na području Općine Pićan.

            Iako je ovaj članak ovim riječima zaokružen, ne mogu a da ne dodam da su nam značile riječi g. Bažona na našem odlasku: „Bilo je zanimljivo i lijepo razgovarati sa vama.“

Eto, ostavili smo lijep dojam.

                                                                        Stručni suradnik – psiholog:

                                                                           Dubravka Ujčić Lukšić