Na samom početku druženja učiteljica Željka nam je ispričala kako je ona kao djevojčica bila očarana svojom učiteljicom, međutim ne toliko njezinim znanjem ili stilom, koliko njezinim lijepim noktima. Hm, začudili smo se tom podatku. Kasnije je ta fascinacija učiteljičinim lijepim noktima bila zamijenjena uvidom u važnu ulogu učiteljice u životu djece. Saznali smo da nekada učitelji nisu bili dobri prema učenicima kao što su danas. Tada su koristili šibu, pa čak i drveni metar, kao neku vrstu „pedagoške mjere upozorenja“. Nije to bilo lako za podnijeti, ali bilo je tako.

      Pričala nam je učiteljica Željka i o sebi dok je radila kao učiteljica u PŠ Tupljak. Pričala je s vidljivom radošću kako je voljela domišljati nove sadržaje, jer, rekla nam je, kad radiš u razrednoj nastavi ti si na neki način svaštar: baviš se jezikom, matematikom, biologijom, geografijom, poviješću…, a ona kaže da je uživala domišljati drugačije sadržaje od onih iz udžbenika, zanimljivije djeci i njoj samoj, pa i roditeljima, tražila je načina da se poigra s informacijama i riječima, da svima budu pitke…, a neke bi od tih ideja osvanule u formi zabavnog igrokaza za školsku pripredbu ili u formi zanimljivih projekata. Željka je istaknula jedan njezin projekt, njoj najdraži: „Domoća beseda“. Projekti su plod suradnje s učiteljicama, učenicima, pa i roditeljima.

       Poručila nam je učiteljica da rad na projektima zahtijeva mnogo truda i vremena, ali on također ispunjava i nadahnjuje svoje sudionike i publiku, pa nekako ispada da je najteže u radu na projektima u stvari osmišljavanje ideje, traženje one prave vizije što, kako, tko i gdje. Nakon toga sve teče i svi, učitelji, učenici i roditelji, su nekako združeni u realizaciji.

      Bilo je zanimljivo čuti kako se naša Željka, u ulozi učiteljice razredne nastave, znala bez ikakvog problema nositi  s dječjim mušicama kao što je zaboravljanje pribora i bilježnica pa je primjerice za takve slučajeve u ormaru uvijek bilo praznih bilježnica dobivenih s raznih stručnih skupova, koje su služile upravo tome, da učeniku budu dostupne kad u torbi ne nađe vlastitu bilježnicu. Oko toga se nikad nije dramatiziralo, kazala nam je Željka, a djeca ovu mogućnost provlačenja bez loših posljedica nisu zloupotrebljavala. Zanimljivo!

       Saznali smo od učiteljice Željke da je voljela razgovarati s učenicima, kad god bi ona htjela, i kad kod, i koliko god bi to oni htjeli, jer „vrijeme uloženo u razgovor s učenicima, nikad nije izgubljeno vrijeme“. Taj vremenski ulog liječio bi strepnje učenika, uklanjao zakočenost, smirivao živahnost i doprinosio boljem međusobnom upoznavanju, povezivanju, ugodnijem ozračju i sasvim sigurno utjecao na rezultate učenika u učenju i ponašanju. Ne treba biti rob nastavnog plana i programa, jer bitne su osobe, ne sadržaj.

       Učitelji, rekla nam je Željka, i uče od djece, i ponekad se dobro nasmiju. Slušajući neke anegdote iz učionice i mi smo se nasmijali od srca. Hvala vam, učiteljice Željka.

      Učiteljica Jasmina Vretenar Zulijani, koja radi u Područnoj školi Pićan s troje krasnih prvašića, iznenadila nas je tvrdnjom da manji broj učenika zahtijeva od učitelja obimniju pripremu, jer u malobrojnom razredu sve brzo završi, svaka aktivnost, samo ih je troje, pa se oni stignu višestruko izredati na samo jednom satu u nekoj aktivnosti, što ne bi bilo moguće da razred broji npr. 20 učenika…, i upravo je zato potrebno pripremiti dovoljno zanimljivih sadržaja, zadataka i igrica da se održi dječja pažnja čitav sat i čitav nastavni dan.

       Duboko nas se dojmilo slušati učiteljicu Zulijani dok priča koliko je važno da učitelj ne podrazumijeva da su svi učenici slični i da razmišljaju na isti način, čak ni ako zaista jesu podjednako mirni, pasivni ili živahni, jer nekome od mirne djece možda treba poticaj, nekome igra, nekome treba da ga se pusti, a nekom četvrtom treba nešto treće… da bi dali najviše od sebe, da bi se probudili. Ali, da bi se to naučilo, kako kojem djetetu pristupiti, i kako kojemu prići, na koji način, s kojom metodom, potrebno je da učitelj pomno promatra svoje učenike, svakoga od njih, kako bi utvrdilo što je ono što mu treba od učitelja.

       Bilo nam je lijepo slušati našu Jasminu dok je pričala o toj odgovornosti nastavnika da pazi na svakog učenika, „da ni jednoga ne izgubi“. A voditeljica Ana s nostalgijom se sjetila svog prvog razreda i zabavnih pečatića kojima je učiteljica Zulijani, tada na zamjeni, komentirala njihove uratke. Hvala vam, učiteljice Jasmina.

      Predstavljena nam je gošća iz Srednje škole Buzet: Margareta Gumilar, profesorica fizike i strojarske grupe predmeta. Rekla nam je da njezino djetinjstvo nije upućivalo na to da će biti učiteljica, jer htjela je upisati građevinu. No, savjetovana dobronamjernom prijateljicom odlučila je upisati studij fizike i politehnike, jer da građevina nije baš za žene. Dalo bi se o tome diskutirati, ali savjet prijateljice pokazao se uspješnim. Danas je profesorica Margareta toliko srasla s ulogom nastavnice da se i sama čudi što je u nastavničko zvanje krenula na tuđi poticaj, u to vrijeme bez jasne osobne želje da bude baš učiteljica. Međutim, voljela je matematiku, fiziku, biologiju… Rekla nam je da je ona oduvijek voljela prirodne znanosti, nešto opipljivo, mjerljivo, što se može razumjeti pa tada i drugima objasniti da i drugi razumiju. I danas kaže da je veseli ta vještina objašnjavanja prirodnih pojava koje su naizgled tajanstvene i neuhvatljive, i kaže nam da je poseban osjećaj kad učenici slušajući njezino pojašnjenje spontano uzviknu: „Ovo je tako cool!“ To je onaj trenutak u kojem nastavnik zna da je uspio prenijeti na učenika ono nešto; divljenje, razumijevanje, znanje, pa i interes za neko područje.

        Negdje, upravo iz ovakvih živih interakcija s učenicima, krenula je i ideja da se fizika odnosno prirodoslovlje, dakle još matematika, biologija i kemija, učine opipljivijima kroz projekt „Prirodoslovlje na školskom igralištu“ u okviru kojeg će srednjoškolci na ukupno 10 štandova demonstrirati različite zakonitosti i pojavnosti iz područja prirodnih znanosti učenicima osnovne škole i predškolcima u Buzetu. Projekt je bio vrlo, vrlo uspješan.

         Bio je to samo jedan u nizu zanimljivih projekata i tu priča o projektima ne staje. Budući da je prof. Gumilar ima iskustva u pisanju uspješnih projekata koji se financiraju iz fondova Europske unije, pojasnila je učenicima kako se pišu projekti, koliko je važno domisliti neku dobru ideju, razraditi je, pa prijaviti na projektne natječaje i uvjeriti tamo neku komisiju da upravo našoj ideji dade novac za realizaciju ideje, i tada postaje moguće učenicima ponuditi mnogo više, i ono što je do tada zbog nedostatka novca bilo nedostižno. Primjerice, ispričala nam je prof. Margareta, Srednja škola Buzet je na taj je način, putem projekta Erasmus+, omogućila učenicima strukovnog usmjerenja učenje specifičnih strukovnih vještina u visoko informatiziranim kabinetima Srednje tehniške šole Koper, i to 4 puta po 2 tjedna u okviru dvije godine. Naši osmaši odmah su poželjeli da se nekim projektom omogući njima odlazak u Brazil s ciljem učenja nogometa, a bili bi zadovolji i da mjesec dana imaju plaćeni boravak u Velikoj Britaniji s ciljem učenja engleskog jezika.

          Na pitanje voditeljice Ane Švić što treba znati novozaposleni nastavnik i k tome razrednik u srednjoj školi, prof. Gumilar je odgovorila da nije jednostavno dati precizan savjet, naime nije svatko za tu ulogu, potrebno je imati „ono nešto“, znati biti tu za učenika, podržati ga, pomoći mu, znati objasniti, znati motivirati, a opet znati držati granicu i zastati, jer nastavnik i razrednik nisu ni mama, ni tata, ni brat, ni sestra, ni prijatelj, niti prijateljica svojim učenicima. Oni su svojim učenicima nastavnici. Profesorice Gumilar, hvala vam.

        Još jedna učiteljica, odnosno nastavnica, došla nam je iz Srednje škole Buzet: Tea Peloza, profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Bilo je zanimljivo čuti kako je njezin poziv nju već zarana pozivao u podučavanje. Odala nam je da je kao djevojčica voljela knjige i podučavanje, do te mjere da bi si lutke Barbike posjedala u štikle i u igri ih podučavala brojnim sadržajima… Već tada je bila učiteljica. Te su Barbike, saznali smo, ponekad griješile u pisanju, pa bi tada malena Tea ispravljala njihove zadaće, i ne samo to, nego ih je čak uspijevala pripremati za priredbe. Zanimljivo je, kako ponekad se već u igri otkriva duboki poziv djeteta da krene u točno određenom smjeru, u ovom slučaju: u poziv učiteljice. Ljubav prema knjizi, podučavanju, prema lijepom izrazu, pisanom i izrečenom, prema kulturi, lijepom ophođenju i širokoj lepezi različitih tema koje donose književna djela - traje i danas. I dobro da traje, jer nastavni predmet Hrvatski jezik i književnost učenicima omogućuje pismenost, eleganciju i ispravnost u izražavanju sebe riječima i pismom, a to su danas-sutra, npr. kod zapošljavanja neki znaci koji ponešto govore o nama, kakvi smo: jesmo li uredni, pažljivi, fini ili pak previše komotni, neugledni… i mogu nam biti na pomoć ili pak nam odmoći, i ostaviti negativan dojam o nama. A, prije nego dođemo u razdoblje pisanja molbi za zapošljavanje poznavanje hrvatskog jezika trebat će nam na Državnoj maturi, jer ispit iz Hrvatskog jezika i književnosti jedan je od triju obaveznih predmeta. A uspjeh na ispitima Državne mature je korak na željeni fakultet. Sve nam je to pojasnila prof. Tea Peloza.

        Istaknula nam je i vrijednost projektnog učenja. Projekti nekako ponesu i nastavnike i učenike, kroz faze osmišljavanja, pripreme i realizacije, i ostave za sobom lijepe uspomene kod svih sudionika i kod publike. Uvjerili smo se u dojmljivost projekata u kojima je sudjelovala prof. Peloza gledajući kratki videozapis s facebook stranice Srednje škole Buzet pod naslovom „Dan učitelja u Srednjoj školi Buzet“ u koji je utkan projekt „Buzećani – naši (ne)znani sugrađani – Tereza Golmajer“. Komentirajući videozapis prof. Peloza nas je upoznala sa ulogom učiteljice Tereze Golmajer, jedne od (ne)znanih sugrađanki Buzeta, prve učiteljice koja je u Buzetu održavala nastavu na hrvatskom jeziku, u vrijeme kada je to zbog političkih okolnosti bio pravi izazov. Bilo je to povijesni događaj, revolucionirana, a za domaće pučanstvo vrlo intiman i dirljiv, napokon moći pričati materinjim jezikom, a da se ne bude kažnjen. Upravo je zato važno sjetiti se značajnih osoba, što je bila namjera ovog projekta, i učiniti da iz „neznanosti“ postanu „znane“, jer su u svoje vrijeme učinile nešto veliko i vrijedno, one su svjedoci da mnoge blagodati u kojima danas uživamo nisu tu odvajkada, nego su se pojavljivale sporo, zaslugama posebnih ljudi, kojima dugujemo iskazati počast, ponekad čak i kostimiranjem, oživljavanjem njihovih likova i riječi u sadašnjem trenutku, u projektima koji oživljavaju i odaju čast. Hvala vam, profesorice Peloza.

       Kako i priliči, kad već sa gošćama šetamo obrazovnom vertikalom, posljednju smo među gošćama intervjuirali prof. dr.sc. Teodoru Fonović Cvijanović, docenticu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli na Odsjeku kroatistike gdje predaje i istražuje područje standardologije hrvatskog jezika i novije povijesti standardnoga hrvatskog jezika. Moramo priznati da štošta nismo razumjeli, ni što su kolegiji ni što je standardologija, pa ni što je docent, ni doktorant, ni poslijedoktorant, ali saznali smo redom što znači svaka od tih riječi.

        Npr. kolegiji su nešto kao nastavni predmeti. Standardni hrvatski jezik je onaj službeni govor u nekoj državi, on se ne odnosi na različite dijalekte i govore unutar naše domovine, nego je svoj, nekako čist. On je prisutan u rječnicima, pravopisima, udžbenicima, i u svim službenim dokumentima i medijima…

       Saznali smo da se ne može tek tako netko zaposliti na fakultetu. Potrebno je mnogo učiti i učiti, ne samo završiti dodiplomski fakultet, nego završiti poslijediplomski studij, doktorirati. Međutim, radost doktoriranja tek je početak fakultetske karijere, to je trenutak u kojemu na fakultetu postajemo tek asistenti. Očito, učenje na ovom stupnju ne staje, nego se zahuktava, postaje dio svakodnevnog posla. Naime, redovito bavljenje istraživačkim radom i objavljivanje znanstvenih članaka u stručnim časopisima te predavanje studentima, i napredovanje u zvanju. Uf, koliko toga! Rad na fakultetima danas dinamičniji je nego nekad, dostupnije su razmjene studenata i profesora, pa su tako studenti hrvatskog jezika i književnosti na Pulskom sveučilištu imali prilike otići na razmjenu u Poljsku pa čak i u Japan. Iste mogućnosti predstavljaju  profesorima spajanje ugodnog druženja u novim kulturama s obavezom stalnog učenja. Nevjerojatan neki svijet, taj svijet fakulteta! Hvala vam, dr. sc. Fonović Cvijanović što ste nam ga predstavila.

       Drage gošće, uživali smo s vama. Bilo je lijepo i nama odraslima, zajedno s našim učenicima, sjetiti se ljepote, dubine i odgovornosti učiteljskog poziva. Hvala vam i sretno u danima koji slijede u ovoj nastavnoj i akademskoj godini… I naravno, dotičite i dalje te mlade živote svojim riječima, nadahnjujte ih svojom predanošću… i ostanite otvoreni za njihovu svježinu, pa i životnost, da razmjena bude obostrano obogaćujuća. Hvala.

                                                                      Stručni suradnik – psiholog:

                                                                        Dubravka Ujčić Lukšić, prof.