IZA KULISA DRŽAVNOG NATJECANJA IZ JUDA U OPATIJI

IZA KULISA DRŽAVNOG NATJECANJA IZ JUDA U OPATIJI

28. – 29. 1.2025. Velika dva dana za nas!

Ispraćaj Potpićanki samo takav, nebo se spustilo, kiša padala kao iz kabla… ali uspješno smo krenuli za Opatiju, ja osobno, sva mokra….

Ponekad zbilja zaboravimo stavku kako je važno i samo sudjelovati. Rezultate volimo svi, ali ponekad nam medalje i pehari ne mogu donijeti ono što nam jedno životno iskustvo može.

OŠ Vladimira Nazora Potpićan sudjelovala je na Državnom prvenstvu školskih sportskih društava u judu za osnovne škole, koje se održavalo u Opatiji. Osvojile su jedanaesto mjesto od ukupno trinaest škola.

Nastupali smo s jedanaest predivnih djevojčica, a neke su od njih prvi put iskusile kako je to prenoćiti bez mame i tate, same se pakirati, oblačiti, pripremati za natjecanje, spakirati si torbu, spremati se za spavanje, doći na vrijeme na okupljanje za večeru i doručak te probuditi se u društvu svojih prijateljica.

Po prvi puta su potpuno same morale uzeti  tanjur u ruke i odlučiti što će na njega staviti u moru izbora pre dobre i ukusne hrane. Meni je, kao učiteljici, bilo zanimljivo promatrati kako se ta dječica ponašaju odraslo i hrabro. Pa tako dok je s mojeg tanjura padalo sve i svašta, malo mesa, krumpira, batak i pohana bištekica, pa malo ribe, blitve i krumpira, kod mojih djevojčica moglo se na tanjuru naći komad pizze, 2 čevapa i par komada brokula i karfiola. Čudno, ali evo svjedočila sam vlastitim očima, smijeh.

Uglavnom, što su si stavile to su i pojele. Vrlo pohvalno. Važno je napomenuti da sam i ja pojela sve sa svog pretrpanog tanjura- bilo mi je i potrebno za ono što me čekalo u večernjim satima.

Ja na prvom katu, moja ekipa na trećem. Dizalom se nismo koristili jer smo premladi-i tako započelo sagorijevanje kalorija. Na istom katu bila su i druga djeca, u pratnji učitelja koji, činilo se, nisu previše marili za ono što se događa. A možda su i sami došli na odmor?

Kako preživjeti tu večer… i noć?

Naime, neki stariji dječaci pronašli su si zabavu u tome da neprestano kucaju na vrata mojih djevojčica i onda naravno pobjegnu, plaše ih i zadirkuju. Reagirao je i hotelski zaštitar, ali ni nakon nekoliko uzastopnih opomena nisu se zaustavili. Moram priznati- odlična zabava za neke od tih osmaša! Ako i moj sin u toj dobi bude uživao u smicalicama prvašicama, ozbiljno ću se zamisliti…. Mislila sam da ih u tim godinama zanimaju starije djevojke.

I tako, sad na mojem krevetu nijh pet, pa trčimo gore na treći kat, sve skupa u jednu sobu, pa nas je sada dvanaest u jednoj sobi. Trči nazad dolje jer ipak igra Hrvatska- Mađarska, pa „trč sim trč tam“. Utakmica završava, ali moje trčanje se nastavlja sve do kasne večeri, kada su se valjda i dečki umorili pa i kucanje napokon prestalo i moje cure pomalo zaspale.

S malo sati sna…ali hrabre do neba!

Drugi dan – nova avantura!

U jutro, doručak, od mora pre ukusne hrane (francuske i američke palačinke, mnoštvo marmelada, Nutella, jaja na razne načine, pečene ili kuhane hrenovke, razne salame, sirevi, salate, namazi, pogačice….) moje curke uzmu- mlijeko i pahuljice. Smijeh! I kad sve pojedu spremne su za polazak.

Sve spremimo i krenemo autobusom prema predivnoj opatijskoj dvorani Marina Cvetkovića. Možda ćemo jednom i mi imati takvu dvoranu, a ne samo sanjati o njoj…. Do tada – ostaje san.

 I kreće akcija…

Izlazimo iz autobusa ja ih pitam jesu li uzele sve stvari- „Daaaaa, učiteljice!“, odgovaraju u glas. No, realnost je drugačija, kad smo stigle u svlačionicu, treba obući kimona i tada shvatimo. Jedna curka nema torbu. Ostala je u autobusu.

Vozač je u međuvremenu krenuo prema Rijeci. Srećom imamo ravnateljicu koja razumije što sve ovaj posao nosi sa sobom, pa mi je dala ispomoć – učiteljicu koja je rano u jutro došla i pomagala mi oko svega.

Počinje potraga za torbom. Zovemo službeni broj vozača – ne postoji – nevažeći broj, OK zovemo dalje, ali sav taj posao potrage za torbom prepuštam drugoj učiteljici kako bih ja mogla krenuti dalje u svlačionicu sa svojih jedanaest curka.

Nakon presvlačenja smjestimo se na tribine. Prva nastupa Sara koja je jedina u kategoriji 5.-8.razreda. Ostale se načekaju da dođu na red.

Oko 12.30h sve počinje.

 Plač na plač, stres i čekanje učinili su svoje.

Judo je, ljudi moji, vrlo specifičan sport kada je riječ o natjecanju. Zagriješ se kolektivno pa čekaš 3 sata da dođeš na red.

Ako prvu borbu koja je najvažnija za nastavak natjecanja izgubiš, jer si uspavan od čekanja, za mnoge tu prvenstvo završava. Nastavak se može dogoditi jedino ako te  tvoja pobjednica idućom svojom pobjedom povuče u „repasaž“ .

I idemo dalje…naše još nisu na redu.

Plakanje, stres, panika.

Uskoro počinjemo i kreću pitanja: na zagrijavanju jedna malena se udari, krene plakanje, ali vrlo brzo dođemo do zaključka, pa to je judo, malo se udariš pa brzo prođe. I stvarno prošlo…

Krenula pitanja:

Kad se ja borim?

S koliko njih se ja borim?

Hoću li se boriti s istom ako je jednom pobijedim?

Koliko puta se borimo dok ne pobijedimo?

Učiteljice hoćete li vi meni reći kada se ja budem trebala boriti?

I tako zanimljiva pitanja njih jedanaest svaki minut, ali pitanja su zakon… fora je vidjeti kako one razmišljaju.

Krene naša prva djevojčica, prođe solidno, ali izgubila. Čekanje i krene druga, pa krene plakanje jer je usred borbe osjetila da je možda protivnica malo jača, i izgubila.

Uglavnom, tako smo jednu borbu preskočili jer je, sudac proglasio pobjednicu onu koja je čekala dok smo mi uopće shvatili da odjednom nismo više samo na tatamiju broj 1, nego i na broju 4. Dok smo dotrčali do 4. tatamija, već je bilo kasno. Naš propust, borba izgubljena!

Što je tu je… idemo dalje, plakanje se nastavlja, na oba tatamija.

I tako ja tješim jedne pred borbu, bodrim druge, umirujem jedne poslije borbe, hvatam treće po dvorani gdje su šta su, tko je kad na redu.

Savršeni red!

Sve ide kao po špagi. Ali teorija kaosa je takva da kaos kao takav funkcionira… i tako je i bilo. Svi isplakali svoj red suza, red borbe, red odustajanja, svega. Ali završili smo sve, slomile se nisu, sigurne stigle kući, možda probale neke nove pahuljice, ali čisto sumnjam, uzele su sigurno one koje su im poznate. Palačinke odjednom nisu voljele. Pa tako da znate kad budu doma pitale da ih pečete, one vam to ne vole!! Hahahaha.

Vrijeme je da se uputimo prema autobusu jer se naše putovanje polako privodi kraju i završavaju ova dva predivna, ali bome naporna dana.

Bez obzira na sve skidam kapu, jer su djevojke odradile vrhunski posao i kući se vratile žive i zdrave.

Do sljedećeg državnog prvenstva – malo jači doručak, manje suza i više vjere u sebe!

Lijep pozdrav,

Učiteljica

Silvija Jakovčić