Ovog utorka 2. lipnja u labinskoj Gradskoj knjižnici održana je svečanost proglašenja najboljih kratkih priča na ovogodišnjem 5. natječaju za dječju kratku priču „Pikun“. Izbor najboljih radova i ove je godine pripao nagrađivanoj književnici za djecu i mlade Tatjani Pokrajac-Papucci.
S ponosom čestitamo našoj učenici 5. a razreda, Lori Runko, čija je priča pod naslovom Ja sam ribica u obitelji Runko osvojila 1. mjesto u kategoriji radova od 5. do 8. razreda. Lora je napisala originalnu, duhovitu i maštovitu priču ispričanu iz perspektive ribice koja vrlo duhovito kritizira obiteljske navike.
Čestitamo od srca Lori i njezinoj mentorici, učiteljici Tihani Franković Načinović, na ovom velikom i lijepom uspjehu!
U nastavku uživajte u zanimljivoj Lorinoj priči….
Ja sam ribica u obitelji Runko
Ja sam ribica i živim u obitelji Runko, u uglu prostorije, na sivoj komodi u malom akvariju.
Ujutro odmah kreće strka i zbrka. Lora ne zna što će obući za školu, Lovre hrče kao praščić, mama Marijana buči s aparatom za kavu, a tata Saša prska na sebe 3 tone parfema pa mi pozli. Kad Lora ode u školu, Lovre u vrtić i tata na posao, ostaje mi samo gledati kako mama Marijana kuha tortilje i pretjeruje s vegetom. Da bih je upozorila da pretjeruje, riskirala sam svoj život i iskočila sam iz akvarija. Ispustila je vegetu i mene položila natrag u akvarij. Dala bih joj savjet da si napiše mjerice pa ne bi pretjerivala. Dva su sata poslijepodne. Ehh, vratila su se djeca. Pa nemam mira. Lovro me izvadi iz akvarija i stišće kao da sam balon. Ja sam zapravo jedna dobra i inteligentna ribica pa sam morala obaviti nuždu Lovri u ruku kako bi me pustio. Ponadala sam se da će me vratiti u vodu, ali lik me bacio na pod. Ugušila bih se da me moja Lorica nije dignula i vratila. Vratio se i tata Saša s posla i svi su se malo odmarali. Došla je večer i Saša je raspalio CMC i kuhao maneštru. Bljuvalo mi se jer je porezao truli krumpir. Mama Marijana je išla na posao, a klinci kod none. Saša je otvorio jednu Žuju i jeo tortilje od ručka. Baš mu zavidim. Kad su se svi vratili i jeli večeru, ja sam ih željno i gladno gledala jer nisam ništa danas jela. Išli su spavati, a ja sam prije spavanja dobila svoju hranu. Tijekom noći kroz prozor vidim mjesec i zvijezde koje me podsjećaju na hranu za ribice i odmah opet ogladnim, ali uzalud se trudim kad nemam ni ruke ni noge. Ni snage da dohvatim bočicu. Jadna li sam. Sigurno je u susjedstvu kod obitelji Rade bolje. Ujutro, Lora se nešto skockala, kao da negdje ide. Zanemarila sam tu činjenicu dok na vrata nije pokucala Dora, a na moje iznenađenje povela je i svoju ribicu. Nas dvije imale smo pravi trač party. Tračale smo Lukinu ribicu kako je debela i neodgovorna dok su Lora i Dora snimale TikTok i šminkale se. I tako su prošla tri sata. Dora i njena ribica su otišle. Bila sam tužna, ali razveselio me tata Saša koji je kupio novi paket moje omiljene hrane. Lovro je upropastio moju sreću jer je krenuo vrištati bez ikakvog razloga. Toliko da su mi se stresle peraje. Grozota! Stojim pored jedne biljke koja je viša od mog akvarija pa mi konstantno njeni listovi padaju u vodu. Bez brige, mama Marijana ih očisti. Mrzim kad Lora odloži kutijicu s hranom pored mene. Da je gledam. Gladna. Skapavam. Obiteljska mačketina Tedi stalno bulji u mene kao da nikad nije vidio ribicu. Sigurno bi me smazao da može.
Već se smračilo i opet sve po starom – muzika, hrana, spavanje. To ti je riblji zlatni život. Blup.
