Autorice ovih prekrasnih rečenica su Rianna Mikolj i Chiara Rovis, učenice 8.a razreda, koje su zajedno napisale priču Planet ogledala. Priča je nastala na satu hrvatskoga jezika nakon čitanja Malog princa Antoinea de Saint-Exuperyja, pod mentorstvom učiteljice Tihane F. Načinović. Osim priče, izradile su i 3D model Planeta koji je uz tekst postavljen u školskom holu. Njihovu prekrasnu, dirljivu i nadasve poučnu priču pročitajte u nastavku…
PLANET OGLEDALA
Jednog dana, dok je putovao od planeta do planeta, Mali princ stigao je do neobičnog svijeta koji se sjajio poput tisuću srebrnih sunaca. Taj planet nije bio poput nijednog koji je dotad posjetio. Bio je to Planet ogledala.
Kada je Mali princ zakoračio na površinu planeta, osjetio je kako mu se pod nogama tlo lagano presijava. Svaka njegova kretnja stvarala je bezbroj odraza koji su plesali oko njega poput svjetlosnih leptira. U daljini su se vidjele rijeke nalik tekućem staklu, a nebo je bilo toliko čisto da se činilo kao golemo ogledalo koje odražava svemir. Iz sjaja pred njim pojavili smo se mi, stanovnici Planeta ogledala. Nismo imali lica poput drugih bića koja je susretao. Umjesto očiju i usta, imali smo zrcalne površine koje su svjetlucale pod svjetlošću zvijezda. Mali princ nas je promatrao začuđeno, ali i s osmijehom, jer u svakome od nas vidio je i samoga sebe. ,,Zašto izgledate kao ogledala?“ upitao je tiho. Odgovorili smo mu: ,,Na našem planetu nitko ne skriva svoje misli ni osjećaje. Svaki naš odraz pokazuje ono što nosimo u sebi. Kad mislimo dobro i činimo dobro, naši odrazi blistaju i osvjetljavaju sve oko nas. Ali kad lažemo, varamo ili nanosimo bol, naši odrazi potamne, a svjetlost nestane.“ Mali princ je zašutio. Gledao je svoje lice u jednom od naših ogledala. Vidio je sebe, malog dječaka koji voli svoju ružu i brine se za nju, ali je ponekad i tužan, ponekad nesiguran. ,,Znači, vaša ogledala pokazuju dušu?“ upitao je zamišljeno. ,,Da,“ rekli smo mu, ,,na Planetu ogledala ne postoji vanjska ljepota ni ružnoća. Ovdje se svatko vidi onakvim kakav zaista jest.“ Mali princ je dugo šutio. Sjeo je na prozirni kamen koji je svjetlucao pod njegovim stopalima. ,,Na mom putu upoznao sam ljude koji su voljeli samo ono što se vidi očima,“ rekao je tiho, ,,ali sad shvaćam da najvažnije nije to što vidimo, nego ono što osjećamo.“ Mi smo mu se nasmiješili, našim svjetlom, jer osmijeh se na našem planetu ne vidi, nego sjaji. ,,Točno,“ rekli smo mu, ,,zato se naš planet zove Planet Ogledala. Mi ne odražavamo lica, mi odražavamo srca.“ Prije nego što je otišao, Mali princ se još jednom pogledao u jedno veliko ogledalo na vrhu planine. U njemu više nije vidio svoje lice. Vidio je i svoju ružu, svoju ljubav i sve ljude koje je susreo na svom putovanju.
Tada je tiho rekao: ,,Vaš planet me naučio da čovjek mora najprije pogledati sebe da bi razumio druge, te da vanjska ljepota nema vrijednost bez unutarnje dobrote.“
