Nikolas Zulijani i Noa Buršić laureati ovogodišnjeg natječaja „Pikun“ za dječju kratku priču!

Duhovitost, napetost, poučnost, originalnost i maštovitost riječi su kojima bismo najbolje mogli opisati ovogodišnje priče naših nagrađenih učenika na 4. natječaju za dječju kratku priču „Pikun“.

Pristigla su ukupno 22 literarna rada, a izbor najboljih pripao je nagrađivanoj književnici za djecu i mlade Tatjani Pokrajac-Papucci.  Naša škola sudjelovala je s ukupno 7 priča autori kojih su: Laura Mrak (4.r. PŠ Pićan, mentorica Jasmina V. Zulijani), Hana Celić (3.r. MŠ, mentorica Gordana Fable ), Lara Bilić (3.r. MŠ, mentorica Gordana Fable), Novelli Diminić (4.r., mentorica: Sanja Verbanac), Armin Silahić (6.a.raz., mentorica Tihana F. Načinović), Tina Zidarić (8.a raz., mentorica Tihana F. Načinović).

Zasluženo mjesto među nagrađenim učenicima u kategoriji starijih učenika pripalo je dvojici učenika 6.a razreda.  

Prvo mjesto osvojio je Nikolas Zulijani napetom i dinamičnom pričom pod naslovom Pravda za knjige u kojoj je na veoma domišljat način poručio koliko je važno čitanje knjiga. Treće mjesto pripalo je Noi Buršiću koji se pozabavio zamjenom uloga u obitelji u priči pod naslovom Tata i ja.

Čestitke Nikolasu i  Noi na sjajnim pričama, trudu i vremenu koji su uložili u njihovo stvaranje, kao i mentorici, učiteljici Tihani F. Načinović,  na uspjehu i poticaju u stvaranju!

Pravda za knjige

 Jednoga dana krenuo sam u knjižnicu i sve je bilo normalno kada se odjednom začuo snažan prasak. Kroz vrata knjižnice izjurile su knjige i govorile mrmljavski jezik. Kretale su se prema ulicama grada i sve izgovarale iste riječi.

   Knjige su zvučale jako bijesno i nesretno. Ali ih nitko nije razumio. Vidio sam kako iz knjige Junaci Pavlove ulice ispadaju pješčane bombe kojima su se jednom davno borili Feri Ač i Boka kako bi obranili svoje mjesto za igru. Knjige su bacale pješčane bombe na ljude i na njihove kuće. Ljudi su bili zbunjeni i ljuti jer im je već bilo preko glave da im prljaju i uništavaju kuće i dvorišta. Bilo je vrijeme da ljudi nešto poduzmu jer će uskoro njihova mjesta, gradovi biti sravnjeni sa zemljom. Predsjednik Svjetske unije odlučio je da ljudi trebaju uništiti sve knjige koje postoje i svi su se ljudi na svijetu složili osim knjižničara iz glavne gradske knjižnice. On je tvrdio da su knjige dar čovječanstva, ali nažalost, nitko ga nije slušao. Vojnici su ušli u svoje tenkove i počeli su gaziti knjige. Piloti su ušli u helikoptere i gađali ih iz zraka. Uspjeli su ozlijediti knjige, no ne i uništiti ih jer su sve imale svoj oklop, korice koje su ih štitile. Vojnici su potrošili svu municiju pa više nisu mogli napadati. Sada su knjige, vidjevši da su ljudi nemoćni, odlučile na drugi način napasti ljude. Gađale su ih slovima, mekanim i oštrim, velikim i malenim, gađale su ih točkama, zarezima i gadno ih iscrpile. Sada su svi klonuli, iscrpljeni. I ljudi i knjige. Nitko više nije imao snage za borbu. Knjige su došle do knjižničara i rekle mu zašto su bile ljute. Htjele su one reći i ljudima, ali nitko osim glavnog knjižničara nije razumio njihov jezik. Knjižničar je okupio sve ljude na svijetu i rekao im zašto su knjige  ljute. Knjige su ljute i tužne jer su prašnjave i usamljene, ljudi ih sve rjeđe čitaju. A kada ih čitaju, uopće ne paze na njih, isprljaju ih ili oštete. Svi su razumjeli knjižničara i već sljedećeg dana knjižnice su bile pune. Ljudi su opet čitali knjige.

  Čitajte knjige i budite pažljivi i nježni dok listate njihove stranice……Ako  ne želite opet započeti rat s knjigama.

                                                                     Nikolas Zulijani, 6.a razred

Tata i ja

    Ja sam Noa. I svojima sam stalno zanovijetao kako je u školi straaašno teško, kako bi svijet bio ljepši da ne moram svakodnevno odlaziti u tu ustanovu. Pa je moj tata predložio da na jedan dan budem on. Zanimljiva ideja.

  Ustao sam u 6 sati ujutro i krenuo se spremati za posao. U 6.20 krenuo sam u Šumariju Buzet. Od upravitelja sam dobio popis dnevnih zadataka. Otišao sam na teren u Livade. Izmjerio sam drva za prodaju koja su kamionima odvezena kupcu. Obišao sam dijelove šume da provjerim kako nema krađe i štete od vjetra i raznih bolesti. Bio sam na pošumljenoj površini i vidio da su sadnice hrasta počele listati. Nakon završetka radnog vremena otišao sam kući. Poslije ručka družio sam se sa svojom djecom do njihova odlaska na trening. Otišli smo u šetnju brati šparoge. Kad smo se vratili kući, dodavali smo se loptom i vozili bicikl. Kad su djeca otišla na trening, pripremio sam krumpir za sadnju. Navečer sam se istuširao i taman kad sam se htio ispružiti na kauču i pogledati utakmicu Lige prvaka, žena tj. moja mama počela je vikati i ljutiti se na moju sestru  zbog jedinice iz engleskog.  Sada sam morao glumiti odraslog pa sam se i ja jako ljutio na nju. A onda je moj tata, sada glumeći mene, zanovijetao zašto mora svaku večer jesti tu dosadnu juhu. Ne moram ni reći kakva je galama tada nastala. I tako, nakon što smo svi rekli što smo imali, proveo sam vrijeme sa svojom obitelji u ugodnom druženju. Pročitao sam djeci priču za laku noć i otišao na zasluženi odmor. Nadam se da ću ujutro, kad se probudim, ja biti ponovno ja, a moj tata – tata jer mi je ovaj dan, iako ugodan i zanimljiv, bio veoma naporan i pun odgovornosti.

  Ja ipak najviše volim uživati u svojoj dječjoj bezbrižnosti i kao što mi tata kaže- da mi je mozak na paši.

                                                        Noa Buršić, 6.a razred