Da vas podsjetimo. Ove godine Dan učitelja nije obilježen mijenjanjem nastavnika na njihovoj dužnosti od strane zainteresiranih učenika. Čini se da je interes opao, a možda je razlog tome i u činjenici da su se na natječaj mogli javiti samo učenici 8. razreda. Čak je i bilo zainteresiranih učenika za mijenjanje nastavnika, ali nisu dostavili molbu u roku koji je određen natječajem, pa nije bilo moguće „zaposliti ih“. I to im je bila škola.

            Imali smo plan B. Članovi Vijeća učenika viših razreda sa svojim pomagačima iz razreda postavljali su učiteljima niz pitanja na temu učiteljskog poziva. Učenici su mogli saznati mnogo intervjuirajući svoje učitelje. A učitelji su mogli nakratko prisjetiti se svega lijepog i uzvišenog što je vezano uz njihovu profesionalnu ulogu, te se onih okolnosti koje su ih navele na ovu odgovornu stazu.

Činilo se da je Dan učitelja ovog puta obilježen na lagan i nenametljiv način. I bilo je tako. Ali, bilo je u ovakvom obilježavanju i nečeg novog, bliskog. Nešto što bi se moglo nazvati ugledavanjem učitelja kao cjelovitog čovjeka, koji je širi i veći od svoje uloge.

            Naime, potkraj nastavnog dana stručna suradnica psihologinja pozvala je vijećnike na kratki sastanak kako bi se prodiskutiralo o dojmovima stečenima kroz intervjuiranje učitelja. Primijetila je da su djeca nekako ugodno i toplo iznenađena svojim učiteljima, kao da su ih po prvi put ugledali. Njihovi komentari su bili sljedeći:

„Prvi put smo učitelje doživjeli drugačijima. Da imaju svoja životna iskustva. Da nisu samo predavači. Da imaju svoje želje, vrijednosti koje unose u nastavu i koje su im bile važne i prije nego su postali učitelji. Saznali smo da su mnogi od malena maštali da će biti učitelji, točnije učiteljice. Saznali smo da su neki među njima poželjeli postati učitelji tek kad su se sami našli kao učenici pred učiteljem koji ih je obilježio svojom predanošću, profesionalnošću i odnosom.“  

Jedno u nizu pitanja koja su učenici postavljali učiteljima bilo je pitanje: Kada učitelj zna da je uradio dobar posao? Na to su pitanje učitelji odgovarali poput roditelja, jer su osjećali da je za njih dobar posao kad ugledaju svoje bivše učenike kako stasaju u zadovoljne, stabilne, zrele, sposobne ljude.

Tijekom sastanka Vijeća učenika spontano je izražena želja da se porazgovara sa ravnateljicom i da se od nje sazna kako je izgledao njezin put koji ju je doveo do rada u školi. Ravnateljica se rado odazvala pozivu. Zaista, kao da smo na taj dan, svi nekako izašli iz uloga, i bili jednostavno ljudi, osobe, bez uloga, ili šire od samih uloga. I bilo nam je lijepo.

No, čujem, već zvoni. Počinje sljedeći sat. A sa satom dolazi i sjećanje da smo mi učitelji, a vi učenici, i da je pred nama izazov odgojno-obrazovnog zadatka.

Kao dizajnerici ovog obilježavanja bilo mi je drago čuti jednu učiteljicu u zbornici kako s radošću iskazuje zadovoljstvo ovakvim početkom radnog dana, jer je osjećala kao da je primila veliki dar.  Zato ću ja sada dodati: Hvala! – našim učenicima, posebno onima koji su postavljali pitanja i onima koji su otvoreno slušali svoje učitelje.

                                                                             Stručni suradnik – psiholog:

                                                                                     Dubravka Ujčić Lukšić