Srijeda, 12. listopad. S nestrpljenjem i velikom znatiželjom  čekamo  naše goste.  Znamo  da ćemo se susresti sa slijepom osobom. I znamo da ćemo upoznati neka  pomagala koje koriste slijepi i slabovidni kao pomoć u svakodnevnom životu. No, još  nam se bezbroj pitanja  prije samog susreta „mota glavom“.  Priznajemo,  ipak  pomalo strepimo hoće li naši gosti biti otvoreni i spremni da nam odgovore na sve što nas zanima? Možda će poneka pitanja zadirati previše u njihovu privatnost, intimu? Smijemo li to? Hoćemo li ih time povrijediti? Koliko su spremni da nam otkriju svijet slijepih?

        Gosti stižu. Žena i muškarac. I njihov asistent.  Znatiželjna dječja lica zure u njih. I mi, odrasli, i mi smo znatiželjni.

         Kao voditeljica ove aktivnosti, predstavljam goste učenicima. 

        Gospođa  Danijela, agentica za senzibiliziranje , potpuno je slijepa. S njom je njezin suprug Dragan,   koji ponešto vidi.  Žive u Puli, imaju tinejdžerku kćer Mariju. Sretni su.  I to se na njima vidi.

     Danijela,  vrlo staložena, mirna i nekako„posložena“, vrlo ugodnog i  razgovjetnog govora i glasa , već  nas  na samom početku susreta osvaja.  Uvodi nas u svijet slijepih tako da na trenutak zatvoramo oči. Pred našim očima je mrak, tama.  Osluškujemo zvukove u učionici. Slijepi ne vide, ali čuju.

        Otvaramo oči. Upoznajemo našu gošću. Otkriva nam kad je oslijepila . Sa sedam godina počinje gubiti vid i s vremenom potpuno osljepljuje. Priča nam o  svom hendikepu i poteškoćama s kojima se kroz život susreće jer je slijepa,  ne samo ona već i ostale slijepe osobe. No, mnogo je više vedrijih i ljepših stvari o kojima priča. To su njezina kćer Marija, suprug Dragan, nesebična pomoć školskih prijatelja tijekom školovanja,  razumijevanje učitelja, susretljivost prodavačica tijekom kupnje vlastite odjeće, velika pomoć  roditelja. I još mnogo lijepoga. Upoznaje nas s pomagalima za slijepe, podučava nas kako pomoći slijepoj osobi. 

       Danas je tu kod nas, u našoj školi. Za nju je to potpuno nepoznat i stran prostor. Potrebna joj je naša pomoć pri kretanju učionicom  unatoč bijelom štapu. Hoćemo li joj pomoći ili ćemo posramljeno spustiti glave jer nije poput nas, jer je drugačija ? Ostajem iznenađena koliko je  u trenutku dječjih ruku u zraku koji joj hoće pomoći i istodobno naučiti kako pomoći slijepoj osobi  da stigne do nekog odredišta. Ponosna sam na naše učenike. Cilj radionice polako dopire do njih.

       Zamišljam  se u njezinoj koži, u koži slijepih. Nakon susreta, u razgovoru s kolegicama, priznajemo si kako smo, slušajući Danijelu,  razmišljale o istim stvarima. Biti slijep? Kako je ne vidjeti vlastito dijete, supruga, obitelj? Ne moći vidjeti raskoš  boja u jesen i svu ljepotu oko nas? Kako je živjeti u potpunoj tami? Tada  shvatimo  da smo sretni što imamo oči, naš prozor u svijet. Priznajemo si kako smo često i neskromni i nezahvalni za ono što imamo. Divimo se njezinoj hrabrosti, samostalnosti, prihvaćanju stvarnosti,  upornosti, volji.

         Dragan, Danijelin suprug,  čista je  suprotnost Danijeli. Bar smo ga mi tako doživjeli. Živahan, poletan, rekla bih pomalo „zafrkant“ koji  unosi u njihovu životnu  priču jednostavnost, dozu humora, realnost i optimizam. To je stvaran život. Život bez sažaljevanja, suočavanje sa stvarnošću ma kakva god ona bila. Život kojeg treba živjeti. Život kojeg je vrijedno voljeti.

        Dragan i Danijela su dvije srodne duše, par koji se međusobno poštuje, voli, nadopunjuje. Iako ne vide ili vide tek malo, mogu osjetiti život oko sebe. Mogu osjetiti pozitivu osoba oko sebe,ljubav,  empatiju, spremnost na pomoć . Ali, i obratno. Mogu osjetiti sažaljevanje, nesrdačnost, nehumanost.

         Vrijeme u druženju s njima naprosto leti. Pitanja se nižu. Oni spremno i vrlo otvoreno odgovaraju ama baš na svako pitanje. Kako su se zaljubili? Kako se Danijela oblači? Kako kupuje odjeću?   Kako  se snalazi u kuhanju? Jesu li joj se ikad rugali? Osjećaju li se manje vrijednima? Osjeća li se njihova Marija drugačije zbog njihova invaliditeta? Što im je u životu bilo najteže? Jesu li sretni?A toliko još toga želimo saznati!

         Susret se bliži kraju. Čitav su dan u našoj školi i puno smo toga danas svi naučili. Oni najmlađi, prvašići , i oni nešto stariji.  Svi učenici škole, pa i mi, učitelji. Nadam se da titula Prijatelj bijelog štapa koju su naši učenici danas stekli sudjelujući u ovoj radionici, neće ostati samo prazno slovo na papiru.

Završavam s rečenicom koja stoji na poleđini Priznanja kojeg smo svi nazočni  na kraju susreta dobili:

Današnji dan se nikada neće ponoviti i zato: budi čovjek, budi prijatelj. Ohrabri nekoga. Odvoji vrijeme za one kojima je potrebno: Podijeli radost, riječi podrške i razumijevanja. Budi blagoslov!

Hvala Danijela i Dragane!

                                                                              Nada Švraka,  pedagoginja

       „Samo srcem čovjek dobro vidi, bitno je očima nevidljivo“, davno je u svom Malom princu rekao Antoine de Saint-Exupery. To  su nam ječer dokazali gospođa Danijela i njezin suprug Dragan time što se već gotovo  puna dva desteljeća vole i poštuju. Gopođa Danijela nikada nije vidjela svog supruga, ali njezino srce znalo je da je on onaj pravi.

         Saznali smo što sve slijepim osobama  pomaže u svakodnevnom životu. Pokazali su nam mnoge stvari kao što je ručni sat, mobitel, društvene igre i bijeli štap. Gospodin Dragan nas je upoznao sa Brailleovim pismom. To je zbilja, kako on kaže, genijalno osmišljeno pismo. Shvatila sam da slijepe osobe mogu živjeti i žive jednako kvalitetnim, sretnim i ispunjenim obiteljskim i društvenim životom. Postavljali smo mnogo pitanja na koja su nam  oboje detaljno odgovarali. Nisam ni slutila s kolikim se preprekama slijepe osobe susreću u obavljanju svakodnevnih poslova poput odlaska u trgovinu, kuhanja, odijevanja… Unatoče svemu tome, oni su pozitivni i zabavljaju se. Divim se njihovoj volji, snazi i optimizmu  kojima  se svakodnevno odupiru brojnim izazovima koje nedostatak vida pred njih postavlja.  

Nakon našeg jučerašnjeg  druženja, mogu sa sigurnošću reći da moje srce puno bolje vidi.

Ana Švić, 7.r.

,

Danas smo bili u školi u Svetoj Katarini. U posjet su nam došle dvije osobe,jedna slijepa i jedna slabovidna. Puno toga smo naučili od njih:kako žive slijepe osobe, kako se igraju, pišu, čitaju. Bilo mi je jako lijepo iskustvo. Želim im puno zdravlja i sreće u životu.         

Matea Vujević,2.r., PŠ Pićan

Danas sam se jako lijepo provela u školi Sveta Katarina. Naučila sam kako slijepe osobe čitaju knjige, kako pišu, kako se igraju, kako se koriste bijelim štapom. Jedan moj prijatelj je pokazao kako se vodi slijepa osoba. Na početku nas je teta zamolila da zatvorimo oči i poslušamo što čujemo. Čuli smo hodanje, kucanje, fotografiranje. Tako smo pokušali ući u svijet mraka u kojem žive slijepe osobe. Bilo mi je jako lijepo i puno sasam toga naučila.

                                                                                       Linda Hil,3.r. , PŠ Pićan

Danas smo bili u školi u Svetoj Katarini. Kod nas su došle slijepe osobe.Jedna žena nam je govorila kako slijepi ljudi riješavaju svoje probleme, pipajući prstima, koriste sluh i miris. Pokazala nam je pismo na točkice, domino, briškulu,čovječe ne ljuti se. Pokazali su nam bijeli štap i mašinu na koju pišu slijepe osbe. Bilo mi je jako zabavno i poučno.

                                                                                 Adrian Zulijano,1.r. PŠ Pićan

Povodom svjetskog dana slijepih osoba u našu školu je došla gospođa Danijela koja je sa sedam godina počela gubiti vid.

Objasnila nam je kako je naučila drukčije gledati svijet: dodirom, sluhom i mirisom. Bijeli štap joj služi za lakše snalaženje u nepoznatom prostoru. Lupkanjem bijelim štapom ispred sebe u hodu osluškuje predmete i prostor. Dodirom osjeti izgled svoje kćeri. Brailleovim pismom uz različita pomagala (šilo, tablica, stroj) čita i piše. Koristi se govornim satom, mobitelom i toplomjerom. Ima čak i igre za slijepe osobe. Pokazala nam je igru „Čovječe, ne ljuti se“ pa smo vidjeli razliku u figurama, kockama i ploči za igranje. Iako je slijepa, sretna je jer ima kćer i obitelj koja je voli.

Dok je pričala o svom životu bio sam tužan, ali i sretan jer sam ju upoznao.

  Viktor  Dermeta, 3.r., PŠ Sv.Katarina

Danas nam je u školu došao slijepi bračni par.

Gospođa Danijela govorila nam je o svom životu i pokazivala nam je kako je to biti slijep. Pokazala nam je kako čita i piše, kako se kreće, ali i kako ona igra neke igre prilagođene slijepim osobama (čovječe ne ljuti se, domino, briškula itd.). Ona ne piše olovkom, već šilom, čita pomoću svojih prstiju, a sigurno se kreće u poznatom prostoru pomoću svog bijelog štapa ili u nepoznatom pomoću pratioca.

Postavljali smo joj mnoga pitanja vezana uz njen svakidašnji život, a ona nam je na sve vrlo otvoreno odgovarala.

Na samom kraju poželjela je da joj otpjevamo pjesmu Kad si sretan što smo mi vrlo rado napravili. Nakon toga, puni dojmova, veselo smo je ispratili do izlaza iz škole i srdačno je pozdravili.

Bilo mi je jako drago što sam upoznala Danijelu, slijepu osobu koja je sretna u svom životu.

 Sara Ilić, 4. r.,PŠ Sv.Katarina

Danas smo upoznali slijepu osobu. Zove se Danijela. Nikada prije nisam upoznala nekog slijepog.

Kada je imala sedam godina počela je nositi naočale. Sa deset godina vidjela je samo velika slova, a kao cura više nije vidjela ništa. Hoda pomoću bijelog štapa. Ima mobitel za slijepe osobe. Čita i piše pomoću Brailleovog pisma. Slova zamjenjuju točke kojima se služe za čitanje i pisanje. Ja mislim da slijepim osobama nije lako u životu, ali Danijela nam je rekla da zato što je slijepa ne znači da je manje sretna od nas koji vidimo.

Jako sam sretna što sam upoznala Danijelu i zadovoljna što sam imala prilike vidjeti kako se slijepe osobe snalaze u životu.

                           Ela Jeromela, 3. r., PŠ Sv.Katarina

Danas je u našoj školi bila slijepa osoba.  Pričala nam je kakav je njihov život.

Slijepim osobama jako je važan sluh, miris i dodir prstima da bi znali raspoznati stvari. Koriste posebna slova i igre, a neki imaju i psa vodiča.

Danas sam jako puno naučio i shvatio kako je invalidnim osobama, ali isto tako sam naučio da su oni kao i svi drugi ljudi.

                     Mateo Smoković, 3. r., PŠ Sv.Katarina

Danas smo u školi obilježili Međunarodni dan slijepih osoba.

Ujutro sam se probudila veoma uzbuđena. Jedva sam čekala da krenem u školu jer sam znala da ću upoznati slijepe osobe.

U školu nam je došao slijepi bračni par, gospođa Danijela i gospodin Dragan. S njima je bio i njihov vozač Robert.

Nakon što su nam se predstavili gospođa Danijela nam je pričala o svom životu. Prvi problemi s vidom počeli su kad je imala sedam godina. Sa dvadeset četiri godine potpuno je oslijepila. Pokazala nam je Braillevo pismo, razne igre i druge svakidašnje stvari koje koriste slijepe osobe, a različite su od naših (npr. govorni toplomjer, mobitel i sat).

Bilo mi je veoma zanimljivo slušati je i jako sam puno naučila.

Poručila bih svima da uvijek pomažu ljudima kojima je potrebno.

Simona Paliska, 2. r., PŠ Sv.Katarina

15. listopada je Dan bijelog štapa. Zato nam je danas u školu došla gospođa Danijela. Jako je žalosno što je slijepa osoba. Meni je bilo lijepo kad sam je vidjela, ali mi je bilo žao što je slijepa. Jako je simpatična, jako dobra u duši i jako draga osoba. Govorila nam je o tome kako je provela svoj život. Najžalosnije je bilo kad ju je netko upitao što bi napravila ili što bi radila kad bi mogla vidjeti. Kad je ona počela odgovarati na to pitanje, počela je plakati. Skoro svi su tada počeli plakati jer je rekla da bi najviše voljela vidjeti svoju kćer i hodati prirodom bez štapa. Naučila nas je kako voditi slijepu osobu. Nadam se da je sretna iako ne vidi.

                                                                                         Tara Runko, 4.raz.

Danas je u školi obilježen Dan bijelog štapa. U školu je došla osoba s invaliditetom. Zove se Danijela. Ona nam je govorila kako možemo pomagati slijepim ljudima i govorila kako slijepi mogu puno toga.

Odgovorila je na sva pitanja, a na jedno pitanje je počela plakati. Bilo je jako dirljivo.

Ema Benazić,4.razred