Počeci školovanja i susreti s prvim ocjenama

Polaskom u školu, dijete po prvi put ulazi u organizirani, strukturirani sustav i poželjno je da se što bezbolnije prilagodi novom načinu funkcioniranja: sjedenju 45 minuta, održavanju pažnje kroz duži period, slijeđenju pravila, nemogućnosti izbora činjenja onog što želi za vrijeme nastave…Može se reći da su to ozbiljni zahtjevi za djecu jer su do predškole uživala veliku slobodu izbora i igre.

Može se činiti, kao da se s polaskom u školu odjednom naglašava samo školsko postignuće i vladanje, i kao da se umanjuju svi drugi segmenti postojanja djetetovog bića. Nije to baš tako. Svi bitni dokumenti u području obrazovanja na nacionalnoj razini obvezuju školske djelatnike na uvažavanje cjelovitosti djetetovog bića i poštivanje njegovog integriteta. Također, činjenica je da se škola bavi odgojem i obrazovanjem i da je obavezna pratiti i vrednovati napredovanje učenika samo u tom području.

Tako dolazimo do toga da ocjena postaje izrazito važna povratna informacija učeniku, roditeljima i učiteljima. Ako se ocjena shvaća kao povratna informacija o tome koliko je dijete naučilo i razumjelo, to je u redu. Tada ono može odlučiti uložiti više pažnje u učenje, ispraviti ocjenu i priuštiti si zadovoljstvo zbog tog postignuća. No, pomalo je nerealno očekivati da će to učiniti bez vodstva roditelja. Nadalje, ocjena se može shvatiti i kao informacija o tome trebate li se kao roditelj više uključiti u učenje svoga djeteta. Jer, činjenica je, da usprkos spremnosti učiteljica da se posvete učeniku i zadrže na pojedinim zahtjevnijim lekcijama, da ponekad očekivani uspjeh učenika izostane.  Tada se čini razumnim pretpostaviti da nedostaje ponavljanje i uvježbavanje gradiva kod kuće.

Ocjena može ukazivati učiteljima koliko je, od izrečenog u nastavi, dijete ili razred u cjelini razumjelo. Ocjene učenika mogu učitelja potaknuti na promjenu načina obrade određenog gradiva kako bi se pospješilo njegovo razumijevanje.

Pogrešno gledanje na ocjene

Ocjena postaje problem, posebno ako nije petica, ako se shvati kao etiketa na čelu djeteta koja govori o njegovoj osobnoj vrijednosti, a ne o stupnju razumijevanja i dosjećanja gradiva. Takav pogled umanjuje osjećaj osobne vrijednosti djeteta i dira u srce roditelja, jer ispada da njegovo dijete nije osobito.  A, istina je da ocjena nikad nije odraz vrijednosti vašeg djeteta!!!

Nemojte ocjene shvaćati kao ocjene vrijednosti svoga djeteta, niti kao ocjenu vaše neuspješnosti. Vaše je dijete jednako vrijedno drugoj djeci, pa makar izredalo niz ne tako zavidnih ocjena. Nijedna ocjena ne umanjuje vrijednost nečije osobe, niti je podiže. Djeca su jednako vrijedna neovisno o školskom postignuću.

Pravo je pitanje što činimo s ocjenom, s tim podatkom o razumijevanju gradiva. Da li samo vičemo na dijete ili i sami zasučemo rukave...

Pustiti sve i sjesti pored njih

Želja mi je poručiti roditeljima, čija djeca ne postižu onoliko dobre ocjene koliko bi mogla, da se aktivnije uključe u pomoć u učenju kod kuće, jer je njihovoj djeci to vjerojatno potrebno. Ona još nisu razvila osjećaj „moranja“ i „lova na ocjene“, a niti imaju interesa gnjaviti se školom dok ne odrade sve zabavne aktivnosti. U njima očito još nije sazrela ta neka odgovornost uz koju bi se sami gurali i rješavali svoje obaveze, pa ispada da im je škola nebitna. Tko zna, možda im je zaista nebitna, ali sigurno im nije nebitno hoće li stalno zbog podbacivanja u školi morati trpjeti razočarana lica roditelja i učiteljice.

Ponekad, dakle, samo razgovor o tome da treba biti redovit u učenju i radu nije dovoljan, pa postaje korisnije pustiti sve svoje planove i prodike i jednostavno sjesti do djeteta u namjeri da mu se pomogne u rješavanju školskih obaveza. No, nije uputno pisati zadaću umjesto djeteta. To ne koristi  nikome;  djeca ništa ne nauče, a učiteljice odmah razotkriju i osjećaju se prevarenima.

Ja nekako vjerujem u fleksibilnost u pristupu, više nego u krutost, pa mi se čini zgodnim da dopustite sebi  posvetiti se djetetu i školskim obavezama kada osjetite da je to djetetu potrebno, kad vidite da se gubi, kad zbog niske motivacije ili neznanja ili nedovoljne pažnje ne zna uopće započeti učiti i slično. Ili suprotno tome, dobro je dopustiti sebi stav nepomganja, u zadacima   ( pisanje zadaće, čitanje lektire…) za koje ste sigurni ili imate dojam, da ih je dijete kadro samo realizirati. Naravno, ako dijete zapne  uskočiti ćete, zašto ne biste?

U ovome valja biti realan. Neki od nas jako cijene svoj komoditet, pa možda olako prepuštaju dijete samome sebi u odnosu na školske obaveze, a neki od nas pak jako cijene perfekcionizam i kontrolu, pa  su skloni „ugnjaviti“  dijete preko mjere i u onome što može učiniti samostalno, pa makar sa greškicama. Ako se zateknemo da smo u nečemu pretjerali, što se lako može dogoditi i što je dio svakodnevice, možemo odlučiti promijeniti naš način u korist djeteta.

Otpor prema učenju

Sve je više djece koja teže održavaju pažnju na zadacima, pa se može dogoditi da neka djeca mogu osjetiti razdražljivost, ljutnju i otpor prema učenju, jer usprkos dobrim intelektualnim sposobnostima kao da im rješenje izmiče, a time i željena petica. Odnosno, čini im se da se prilično naprežu, a da uspjeh ne prati njihov trud. To nisu ugodna raspoloženja, ni djetetu, ni roditelju. Najkorisnije je tada voditi dijete postupno u rješavanju zadataka, posvetiti mu se bez krivnje zbog  nedovršenih kućanskih poslova. Djetetu najviše tada može pomoći roditelj koji pomaže i koji uspijeva ostati miran i pozitivan. Po potrebi,  zašto ne pomaziti dijete i omogućiti mu pauzu, kako bi lakše sudjelovao u nastavku rada.

U jako mučnim situacijama izrazite nesuradnje djeteta, snažnog opiranja i nervoze, roditelj može odustati od dovršavanja zadaće. Naime, nema smisla forsirati dijete na nešto što u tom trenutku nije u stanju učiniti. Kao psiholog i prije svega kao čovjek razumjela bih ovakvu odluku roditelja i smatrala bih je mudrom. Dobro je učiteljici  pojasniti zbog čega ste odlučili  pustiti zadaću nedovršenom. Naravno, ukoliko se takve situacije često ponavljaju treba tražiti i druga rješenja, jer zadaća je kao način ponavljanja gradiva nezaobilazan dio školovanja vašeg djeteta.

Ponekad je dobro zapitati se posjeduje li dijete potrebne sposobnosti za redovno praćenje nastave. Ako postoje realna zapažanja koja govore u prilog ovoj mogućnosti,  vrlo vjerojatno ćete o tome biti upoznati od učiteljice, jer ona je sa vašim djetetom svakodnevno i vidi njegov ili njezin način reagiranja i procesiranja pred različitim zadacima, a iskustvo joj daje određeni kredibilitet. Postoje rješenja i za takve situacije, u kojima se posumnja na poteškoće koje djetetu ometaju učenje.

U takvim se situacijama pokreće postupak utvrđivanja djetetovih poteškoća i primjerenijeg oblika školovanja, uvijek u suradnji učiteljice, roditelja i stručnog suradnika. Primjereni oblik školovanja omogućuje djetetu da savladava onoliko gradiva koliko se procjenjuje da je sposoban savladati, a učitelj je dužan svojim pristupom, metodama i pažnjom olakšati mu proces razumijevanja i usvajanja gradiva.

***

Otvorite nam se, informirajte nas

Ukoliko roditelj ima potrebu za savjetom ili podrškom u radu s djetetom bilo bi dobro  o tome otvoreno porazgovarati sa razrednom učiteljicom i zatražiti razgovor sa psihologom. Mogu pojmiti da niste svakog dana jednako sposobni nositi se sa izazovima svakodnevice. Meni, kao školskom psihologu, bila bi dragocjeno imati više uvida u potrebe djeteta i u mogućnosti roditelja. Tada je lakše usmjeriti se na točno određene teme u razredu ili u individualnom razgovoru sa djetetom. Dakle, dragi roditelji, tu smo za vašu djecu i za vas …, ne oklijevajte zatražiti pomoć i mogućnost da vas netko sasluša.

Mogla bih ja i dulje pisati, jer znam da nisam izrekla sve što bi bilo dobro izreći. No, neka za prvi put na web stranici škole ovo bude dovoljno.  Kako bismo iskoristili mogućnosti e-tehnologija, i dok ne domislimo praktičnije rješenje, pozivam vas da se pitanjima ili idejama javite na moju osobnu e-mail adresu: dubravka.luksic@gmail.com.

Lijep pozdrav,

                                                                                              DubravkaUjčić Lukšić, psiholog