ZORAN KARLIĆ, kao voditelj KUD-a „Ivan Fonović Zlatela“ Kršan, upoznao je učenike sa ciljevima KUD-a,a to su promidžba i očuvanje tradiconalne baštine. Budući je sam voditelj sekcije sopaca ( i kantadura) unutar KUD-a, upoznao nas je s nazivima istarskih tradicionalnih glazbala: mih, vela i mala sopela, dvojnice, šurle, bajs, trieština, a imali smo priliku čuti zvuk dvojnica i zvuk miha. Svjestan značaja tradicije i kulturne baštine, Zoran je naglasio važnost očuvanja istarske glazbene baštine od zaborava, koja je jedinstvena u svijetu po svom tonskom nizu (čak nam je otpjevao istarski tonski niz). A uščuvati je mogu samo oni koji razumiju vrijednost i ljepotu tradicije i autentičnosti. Saznali smo da čak i zapisivanje istarskih melodija u notnom crtovlju može predstavljati rizik da se glazba nedovoljno precizno definira i izgubi na svojoj izvornosti. Stoga se radije njeguje neposredno prenašanje znanja s učitelja na učenika, kroz sekcije sopaca, kantadura i tancadura. KUD „Ivan Fonović Zlatela“ Kršan u plesnim sekcijama podučava ukupno 18 različitih tradicionalnih plesova. Neki od njih su kršonski balon, valcer, polka, cambia donne, pritelica, šumberksi balon i dr. Zoran je istaknuo zadovoljstvo i ponos zbog uključenosti mladih u njegovanje tradicije i s radošću istaknuo da su upravo oni danas čuvari tradicije.

          Ljubav prema pjevanju istarskih napjeva rađala se polako, a sasvim sigurno su zadaci učiteljice Mirjane Krušvar da s prijateljem iz razreda pjeva na priredbama pjesmu „Zaspal Pave“ imale svog udjela u razvoju Zoranovog senzibilitata za istarski melos. Na prijedlog pedagoginje Nade svi zajedno, učenici, gosti i nastavnici, zapjevali su pjesmu „Zaspal Pave“.

           Zoran se posebno obratio učenicima, koji su nadomak upisivanja u srednje škole, istaknuvši im da birajući srednjoškolski smjer slijede svoje želje i interese, odnosno da se ne rukovode tuđim mišljenjem, bilo to mišljenje roditelja ili vršnjaka, kako ne bi zalutali u područje koje ih istinski ne zanima. U spontanom slijedu tema za temom, učenici su saznali da postoji formalno i neformalno obrazovanje, te da je učenje neizostavan dio života u profesionalnom segmentu i u segmentu koji nas posebno zanima. Zoran je rekao da i danas velik dio svog vremena nakon posla posvećuje učenju i istraživanju te prenašanju znanja mladima. Ujedno je i ohrabrio mlade, da prihvate ulaganje truda kao jedini način učenja i postizanja ciljeva. A ulaganje truda, kad znaš čemu težiš, i što cijeniš, nije teško, pa makar i učeći i nakon nastave, ili pak učeći i nakon radnog vremena...

            Nakon Zoranovih, bilo je zanimljivo slušati i promišljanja IZABELA JELENIĆA, diplomiranog inženjera računalstva, jednog od osnivača i vlasnika danas vrlo uspješne firme Infobip, uspješne u svjetskim razmjerima. Čitava je njegova informatička priča započela, zamislite, zaokupljenošću kompjutorskim igricama, iz koje se kristalizirao interes za informatiku i programiranje, koji je pak uvjetovao odabir fakulteta… Kasnije su to isto ustvrdili i ostali gosti, eksperti u računalstvu, naime, da je klica fascinacije informatikom započela igranjem igrica na računalu. Poduzetnički uspjeh Infobipa, istaknuo je Izabel, rezultat je određene odvažnosti, posvećenosti i otvorenosti za učenje, odnosno pristupa u kojemu nema oklijevanja ni polovičnosti. Budući da zbog posla često boravi u inozemstvu, na svim geografskim širinama, Izabel nam je aktualizirao temu kulturalne različitosti, poštivanja kultura i značaja kojeg u tom kontekstu ima engleski jezik, kao jezik sporazumijevanja, osim naravno profesionalnih kompetencija. Naime, nepoznavanje elemenata tuđe kulture može dovesti do nekih zbunjujućih situacija. No, neovisno o tome, kultura nije nešto što nas odvaja, nego nešto što nas nadograđuje, naglasio je Izabel Jelenić, i ako smo doista kao ljudi dobronamjerni i „uključivi“, tada tuđa kultura sa zbunjujućim običajima, može postati tema koja nas povezuje i nasmijava.

Saznali smo također ponešto o tome kako programiranjem unaprijediti, ne samo poslovni segment kojeg se nudi klijentima, nego i vlastitu svakodnevicu, npr. programiranjem neke aktivnosti koju se može kontrolirati na daljinu (npr. tako se može programirati otvaranje „portuna“ u vlastito dvorište i to SMS-om…). Izabel je dodao da se tu radi o jednostavnim programima. Ova tema „primijene programiranja“ nas je navela da zajedno promišljamo kakvo bi trebalo biti osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje danas, što bi učenici svakako trebali savladavati danas, u vrijeme uznapredovale informatičke tehnologije, kako bi bili spremni za njega nakon što završe obrazovanje. Jer danas da bi netko bio pismen nije dovoljno znati čitati i pisati. Danas, biti pismen danas podrazumijeva vještinu korištenja osnovnih kompjuterskih aplikacija. Međutim, prokomentirali smo, još uvijek u našoj zemlji, informatika nije obavezni nastavni predmet, nego tek izborni predmet s tendencijom uvođenja tzv. algoritamskog razmišljanja što ranije u školovanje.

            ALEKSANDRA SMOLIĆ BATELIĆ, po zanimanju profesorica glazbene kulture i odgajateljica, zaposlena u Dječjem vrtiću u Labinu, donijela nam je teme rada sa djecom, glazbe, i onoga što dolazi mnogo ranije, a to je vrijeme obrazovanja i izvannastavnih aktivnosti. Naime, Aleksandra je dotakla učenicima aktualnu temu, srednjoškolskog obrazovanja i smještaja u učeničkom domu. Naime smještaj u učeničkom domu, koliko god bio dobro i lijepo osmišljen, ipak predstavlja određeni rastanak od obitelji, od roditelja, braće i sestara, koji su nam do tada bili svakodnevno pri ruci, što znači da će srednjoškolcu biti potrebno određeno vrijeme prilagodbe. No, u domu nisi prepušten sam sebi, jer umjesto roditelja o tebi u domu brinu odgajatelji. U domu se također velika pažnja poklanja poštivanju dnevnog rasporeda aktivnosti i poštivanju domskih pravila (kućnog reda). Inače, do nekih kriza može doći i stoga, kako kaže Aleksandra, jer u domu ne biraš sa kim ćeš dijeliti sobu i svakodnevicu, a cimeri sa mogu biti vrlo različiti u svojim navikama i vrijednostima što može biti izazov za zajednički život. Međutim, s vremenom, i učenički dom postaje dom.

            Nadalje, učenje ne treba biti u grču, ne treba se patiti. Jer, mnogi učenici, poput nje same dok je bila osnovnoškolka, osim redovne škole polaze dodatne sadržaje, glazbenu školu, neku sportsku aktivnosti, folklor i slično. Treba biti jednostavno prisutan u svemu, odnosno pažljiv. Tada je učenje, naglasila je Aleksandra, najjednostavnije i najefikasnije, tada i naknadno kućno učenje postaje tek podsjećanje i ponavljanje već naučenog.

            Aleksandra je ukazala učenicama, da raditi s djecom može samo ona osoba koja posjeduje osobinu humanosti i spremnosti na kontinuiran profesionalni razvoj i rad na sebi. Također, osim tog osjećaja za dijete i njegove potrebe, odgajatelj treba imati autoritet, kapacitet da može postavljati jasne granice i da u tome bude poštovan od djece. Postoje i muški odgajatelji, doduše nema ih mnogo, i djeca ih uglavnom jako vole, jer se pokazalo da ti odgajatelji imaju „ono nešto“ za rad sa djecom. Oni nisu „muške tete“, njih djeca zovu po imenu ili ih oslovljavaju sa „barba“. Zanimljivo.

            Dobna skupina djece od 4 do 6 godina, navodi dalje Aleksandra, vrlo je otvorena i pogodna za kreativan rad i razumijevanje uputa, što njoj samoj omogućava da upravo radeći sa tim uzrastom u pristupu objedini obje svoje ljubavi: ljubav prema glazbi i ljubav prema djeci. Aleksandra nam je odala tajnu da djeca predškolske dobi mogu slušati pjesme različitih stilova, a naglašava da im ona sama nastoji ponuditi široki repertoar kulturno vrijednih pjesama, u kojima ona mogu uživati.

            Zanimljiva je činjenica da je Aleksandra jednu akademsku godinu radila na Učiteljskom fakultetu, kao asistentica u kolegiju glazbene kulture za studente razredne nastave. Bilo je to lijepo, dinamično i bogato iskustvo, rekla je Aleksandra, ali također je podrazumijevalo mnogo dodatnog rada, pripremanja i odricanja.

            ANDREA KLANJAC, magistra inženjerka informacijske tehnologije, zaposlena je u tvrtci Rudan d.o.o. u Žminju. Andrea nam je otkrila da više i nije tako neobično vidjeti da djevojke upisuju tzv. muške studije, kao što su studiji elektrotehnike, građevine i slično, te da sama nije doživjela nikakav oblik spolne predrasude u profesionalnom segmentu. Jer, u profesionalnosti se ljudi ne razlikuju po spolu, na način da bi se mogao  primijetiti npr. neki tipično ženski u odnosu na muški tipično način rješavanja nekog problema. Prije se može reći da se međusobno razlikujemo po osobnim stilovima rješavanja problema, na način da su neki ljudi skloni brzom i površnom pristupu problemu, a drugi temeljitijem i dubljem sagledavanju problema i iskanju rješenja, ali ovdje, dakle, nije riječ o spolnim razlikama.

            Andrea nam je ponovila ono što smo već čuli, da je i kod nje taj neki profesionalni razvoj u onoj nekoj nazovimo predfazi započeo računalnim igricama, pa interesom prema mogućnostima koje nudi programiranje, kao što je npr. robotika. Taj ju je interes i doveo do studija informatičkih tehnologija. Danas se Andrea bavi utvrđivanjem i podizanjem energetske učinkovitosti i smanjenjem potrošnje vode kod klijenata. Tom nas je prilikom upoznala sa značenjem pojmova „energetska učinkovitost“ i „izrada projekata“. A slušajući ju, shvatili smo da želimo naučiti još konkretnije o temama koje nam je donijela, npr. posjetom laboratoriju u kojemu radi u Rudanu d.o.o. Jer, zaista, učenje treba biti iskustveno i povezano sa stvarnošću. Andrea se složila i naglasila da bi takav posjet osmašima mogao biti zanimljiv.

            MIHAEL BRENKO, također računalni ekspert, zaposlen u Norveškoj firmi „Zenitel“. Više gotovo da i ne čudi da je i on svoj profesionalni put započeo pričom o kompjutorskim igricama. On nam je pojasnio vezu kompjutorskih igrica i interesa za programiranje. Naime, kad neka igrica ne bi radila, to je tada za Mihaela postao i problem i izazov, i to takav da bi odlučio zasukati rukave i sam riješiti problem. Bili su to prva okušavanja u svijetu računalstva, odnosno programiranja. Rekao nam je Mihael: „Ponekad bih samo sprčkao, a ponekad bih riješio problem, ali tako je sve započelo.“  Taj motiv da se programiranjem riješi zagonetka „Što učiniti da nešto proradi ili da radi bolje i efikasnije?“ i danas predstavlja izvor njegovog profesionalnog entuzijazma. Rješavanje zagonetki, hm! Zanimljiv način da se učenicima približi osnovne lekcije iz programiranja: kao promišljanje nad zagonetkom!.

            Budući da i sam zbog posla, odnosno komunikacije sa partnerima i klijentima, često izbiva iz zemlje, zanimalo nas je što je to važno u poslovnom komuniciranju. Svi komuniciramo na dnevnoj bazi i možemo pomisliti da smo prilično dobri u tome. No što je to važno u poslovnoj komunikaciji (u kojoj je iznimno bitno da su sve strane zadovoljne i da su se dobro razumjele). Saznali smo da komunikacija treba biti korektna prema partneru, jasna i naravno na engleskom jeziku koji danas postaje jezik sporazumijevanja.

        Svjesni da svijet informatičke tehnologije brzo napreduje, postavljeno je pitanje o tome kako uopće držati korak sa tim razvojem, i što od tog stalno rastućeg svijeta uvrstiti u osnovno obrazovanje. Mihael je istaknuo da više nije moguće pratiti sve pravce razvoja tehnologije, previše je toga, a čovjek ne živi samo za informatiku,  pa je danas razumno  pratiti  one segmente  koji su nam važni u poslovnom ili nekom privatnom interesnom segmentu.

          Mihael je spomenuo i prokomentirao još jednu mogućnost koja se nudi danas studentima, a to je studiraju u inozemstvu npr. putem projekta Erasmus, koji nudi sredstva za tzv. mobilnu aktivnost učenja. I sam je prošao takvo iskustvo. Na kraju, rezimirao je misli svih gostiju i naglasio važnost odgovornosti, poznavanja rada na računalu te engleskog jezika, jer kad si na tržištu rada tada obavezu treba riješiti danas, sada. „Nema tu: ma to ću ostaviti za kasnije.“

            ***

            Na kraju ovog članka ponovno želim istaknuti zadovoljstvo realizacijom ovakvog načina učenja, kroz susret sa ljudima iz okruženja čije iskustvo nosi veliki edukativni potencijal. Posebno je značajno učenicima koji su na pragu promišljanja o izboru zanimanja ponuditi ova znanja, reći im da nakon školovanja slijedi konkretan život, u kojemu je cilj zaraditi vlastiti novac za realizaciju vlastitih planova. Također, pomogla nam je publika, da zaključimo da nije sve niti u poslu, da postoje i druge vrijednosti, kao što su glazba, tradicija, druženje i obitelj.

Stoga, još jednom zahvaljujem svim gostima na sudjelovanju  i želim im mnogo uspjeha u poslu i životu i umješnost da izbalansiraju sve svoje prioritete... Također, zahvaljujem učenicama voditeljicama, Hani, Ani i Klementini, koje su i ovog puta pokazale da u njih mogu imati potpuno povjerenje, jer dodijeljenim zadacima pristupaju vrlo odgovorno.

                                                                                  Organizatorica gostovanja:

                                                                                  Dubravka Ujčić Lukšić, prof.